“BurnOut” je rezultat odnosa. Razvija se kao posljedica odnosa prema sebi, prema drugima, prema poslodavcu, obitelji, društvu,… Burnout nije samo bolest menadžmenta, iako je najčešća u populaciji srednjeg menadžmenta, posebno kod onih načelnike sektora i direktore koji pod svaku cijenu nastoje zadovoljiti nadređene i ostvariti zacrtane ciljeve, a to su u pravilu rast od 10% u svakom kvartalu, a pritom bi htjeli biti „dobri vođe“ svojim podređenima i nastojati zadovoljiti i njih. BurnOut nije samo dugotrajna iscrpljenost poslom, nego iscrplejnost odnosima. Dodamo li tome teret kredita i brigu o djeci i obitelji, možda i bolesnim ili starim roditeljima, izgaranje je praktički neizbježno. Najrizičnija skupina je takozvana “sendvič populacija”, koja se nalazi između tkalca i nakovnja. To su obično vrlo odgovorni ljudi koji su jednako odgovorni prema svijetu, svojoj pšorodici i svom timu, kreativni su, znaju pronaći rješenja i implementirati ih. U pravilu su dosta strogi prema sebi, ali zato puno blaži i njegujući prema drugima. Nikada ne miruju, preuzimaju inicijativu i “hvataju bika za rogove”, vide i vode stvari do kraja. Ova struktura osobnosti ima tendenciju izgaranja do točke bolničkog i dugotrajnog oporavka. Međutim, izgaranje nipošto nije ograničeno samo na poslovni svijet, izgaranje je rezultat odnosa i može se razviti kod ljudi u svim profesijama.
Prije svega, burnout je posjedovanje odnosa prema sebi, koji je nažalost dosta loš i štetan da često dovodi do potpunog psihofizičkog sloma. Izgaranje je tjelesna bolest koja ima svoje korijene u psihi pojedinca. Fizički jer se osoba fizički iscrpi do te mjere da je potpuno nesposobna nastaviti bilo kakav posao. Tjelesni oporavak može trajati između tri mjeseca i nekoliko godina, ali ako kroz to vrijeme ne promijenimo dublji odnos prema sebi, drugima i svijetu, vrlo je vjerojatno da će se stanje ponoviti moguće u još težem obliku. Kad kažemo promjena dubljeg stava, mislimo na napuštanje našeg dotadašnjeg “skripta ili scenarija”, kako to zovemo u transakcijskoj analizi, a misli se na nesvjesni životni plan temeljen na zapovijedima i zabranama koje smo internalizirali u djetinjstvu i na temelju kojih se prisiljavamo u depresivno mazohističko ponašanje (burnout), koje je za nas izrazito štetno. Ako liječnik propiše lijekove, potrebno ih je uzimati, ali najbolje rezultate daje kombinacija medikamentozne terapije i psihoterapije. Psihoterapija je pomoć kroz razgovor u oporavku i prevenciji recidiva, otpuštanje najdubljih ranih odluka da smo vrijedni samo ako marljivo radimo i ne griješimo, a istovremeno služimo svim drugim ljudima s njihovim potrebama i željama. Naravno, navedeno podrazumijeva da zanemarimo sebe i svoje osnovne potrebe, kao i potrebe kao što su odmor i zabava, želje i radosti kao nevažne.
Razgovor pomaže. Zatraži podršku klikom OVDJE
